POVIJEST JUDA
Profesor Jigoro Kano (1860. -1938.) počeo se baviti borilačkim vještinama kao mladić, sitnog rasta željan naučiti vještinu kojom bi mogao svladati većeg protivnika.
Vježbao je ju-jutsu u Tenshin-shinyo-ryu-ju-jutsu i Kito-ryu-ju-jutsu školu. Vježbanjem i upornošću postao je majstor i dobio certifikat za daljnje podučavanje(menkyo kaiden).
U to vrijeme borilačke vještine nisu uživale veliki ugled u društvu zbog svog grubog vježbanja i odnosa prema studentima, čestih ozljeda i nasilja u društvu. Jigoro Kano uvidio je da su borilačke vještine puno više od puke borbe i da teško vježbanje može pozitivno utjecati na razvoj osobe, uz tjelesni napredak i napredak u moralnim i duhovnim kvalitetama, kao i razvoju kontrole i samokontrole. Svoje gledanje na vježbanje je i materijalizirao osnivajući NIHONDEN KODOKAN JUDO (institut za traženje puteva), u malom budističkom hramu Eisho-ji 1882. godine.
Jigoro Kano (1860. -1938.)
Važno je napomenuti da Kano nije prekidao svoje vježbanje u školama ju-jutsu što je dokaz da se nije dogodilo tipično odvajanje od nekog stila ili škole i osnivanje nove. Dokaz tome je, što je i unuka njegovog učitelja Hachinosuke Fukudua (Tenshin-shinyo-ryu-jujutsu), postala njegova učenica, koja je 2006. godine promovirana u 9. dan od strane Kodokana instituta. Kano je imao veliki ugled kod starih majstora jer je ponovno vraćao ugled borilačkih vještina u društvu, te se zalagao za očuvanje starih vještina.
Eisho-ji, mjesto gdje je Jigoro Kano otvorio školu “Nihon Den Kodokan judo“
Početak je bio vrlo skroman, s 9 učenika i 12 tatami strunjača. Započelo se vježbanjem novog sistema, koji će u budućnosti postati jedan od najpopularnijih borilačkih vještina. Jedan od ključnih trenutaka je, svakako, i meč koji je organizirala Tokijska policija. U 15 borbi između predstavnika jujutsu škola i Kodokan juda, 13 borbi je završilo u korist predstavnika Kodokan juda, dok su dvije borbe završile neriješeno. Bila je to prava senzacija. Najpoznatija je bila borba u kojoj je mladi Shiro Saigo, predstavnik Kodokan juda, pobijedio majstora Yoshin-ryu-jujutsu škole svojom čuvenom tehnikom Yama- arashi (gorska oluja). Kodokan judo se nakon toga uvodi u škole i univerzitete, policiju i vojsku. Jigoro Kano je bio vrlo obrazovana i ugledna osoba. Predavao je na Gakushin univerzitetu, a kasnije postaje i ministar za obrazovanje. U svom nastojanju da uvede borilačke vještine (Budo), imao je problema zbog uvriježenog mišljenja o nasilju, zbog prijašnjih slučajeva. No, uz prezentaciju i kontinuirani rad na popularnosti i razvoju pozitivnih efekata vježbanja juda, to je i uspio. Seiryuoku Zenyo Kokumin Taiiku no kata, je kata nastala kao oblik vježbanja za „opći razvoj nacije“, te se često izvodila u školama, univerzitetima i na raznim manifestacijama. U svom je sustavu podučavao judo na tri glavna tjelesna vježbanja, kata, randori i shiai.
Jigoro Kano izvodi Koshiki-no-kata preuzete iz škole Kito-ryu-jujutsu sa Yoshiaki Yamashitom 10.dan
Veliki utjecaj na razvoj Kodokan juda i judo tehnike imao je i Butokukkai, škola za ratničke vještine. U njoj je Jigoro Kano postavio svoje najbolje učenike da podučavaju Kodokan judo. U raznim zajedničkim komisijama Jigoro Kano, majstori juda i škola ju jutsua, utjecali su na razvoj nekih tehnika i kata(Nage-no-kata, Katame-no-kata itd), kao i pravila borbe. Treba napomenuti da su se pravila borbe mijenjala tijekom povijesti, a da je Butokukai do današnjih dana zadržao notu tradicionalizma.
Sastanak majstora ju jutsu i Kodoan juda u Butokukai školi na kojem su definirana pravila borbe i kate
Želja Jigora Kana je bila da Kodokan judo raširi po cijelom svijetu, stoga je slao svoje učenike u Europu i Ameriku. Kano je i sam puno putovao, bio je u Europi i Americi. Njegovi učenici širili su vrijednosti Kodokan juda, koji je zaživio u mnogim dijelovima svijeta. Također je bilo i u slučajevima raznih misionara, koji su živjeli u Japanu i sretali se s Kodokan judom. U Americi je Yoshiaki Yamashita (kasnije 10.dan), podučavao judo američkog predsjednika Theodore Roosevelt.
Članci o treningu Theodore Rooseveltu
Među raznim majstorima Kodokan juda, bio je i Mitsuyo Maeda, u početku asistent Tsunejiro Tomiti 10.Dan, a kasnije se od njega odvojio i postao poznat po svojim borbama, koje je rado prihvaćao od raznih izazivača drugih stilova. Maeda je zbog svojih borbi dobio nadimak “Conde Coma“(„Grof problema“). Nakon svoje velike turneje po Europi, Engleskoj i Americi, Maeda se zadržao u Brazilu, u japanskoj zajednici. Tu počinje podučavati judo u znak zahvalnosti Gastao Graciu, poslovnom čovjeku koji mu je pomogao prilikom useljenja, a jedan od njegovih učenika je njegov najstariji sin Carlos Gracie i njegov brat Helio. Iz tog je učenja nastao Gracie jiu jitsu. Iako je Maeda bio majstor Kodokan juda, nije poznato zašto je judo nazivao Ju jutsu. Jedan od mogućih odgovora je to što ga je Jigoro Kano „izbrisao“ iz Kodokana zbog borbi za novac (zabranjeno je bilo boriti se u takvim mečevima).
Kano je imao veliku želju da judo postane svjetski sport, što je i doživio. No na žalost, nije doživio da postane i olimpijski sport. Ideja da postane olimpijski sport rodila se već početkom 20 stoljeća, kada je Kano, kao ministar za sport, dobio poziv za učešće Japana na Olimpijskim igrama u Stocholmu 1912. godine. Sa samo dva natjecatelja, Kano je poziv prihvatio i otputovao. Tamo s upoznao sa Pierrom de Coubertinom, te se razvilo prijateljstvo. Vrijednosti koje pojedinac stječe bavljenjem judom, pozitivno utječu na njegovu ulogu u društvu. Te je principe i Pierre de Coubertin prihvatio u olimpizmu kroz bavljenjem sportom. Kano je postao prvi Azijat kao član Međunarodnog olimpijskog komiteta.
1938. započela su natjecanja i u Europi, te je na narednoj Olimpijadi trebao biti uvršten i judo, no zbog rata to se nije dogodilo. Također, kako je Japan bio na nacističkoj strani, tek se 1964. godine judo pojavio kao olimpijski sport u Tokiju.
Judo je nastao iz starih škola Ju-jutsua, koje su izvorno bile vještine namijenjene borbi. Kano je, kreirajući Kodokan judo, podigao vježbanje na viši nivo, učinivši od vježbanja tehnike edukacijski sistem, koji pozitivno utječe na razvoj moralnih i etičkih elemenata. Primarna ideja Kana bila je da se novi sistem Kodokan judo ne povezuje sa starim školama ju-jutsu, koji su imali vrlo lošu reputaciju u društvu zbog nasilja prilikom vježbanja i u svakodnevnom životu. U memoarima Jigora Kana možemo naći podatke o vrlo strogim pravilima ponašanja za njegove učenike. Tako je njegov učenik Fukushima prilikom jedne tuče bio ozlijeđen, i unatoč tome što je bio napadnut, kažnjen sa 6 mjeseci ne netreniranja. Također, Yoshiaki Yamashita, Sakujiro Yokojama, njegovi prvi i najbolji učenici, nekoliko su puta bili kažnjavani zbog sudjelovanjima u tučama. Najpoznatiji je slučaj sa Shiro Saigom, jednim od najvećih majstora koje je Kano imao, zbog svojih tuča bio je potpuno izbrisan iz članstva Kodokana.
Shiro Saigo
Teško vježbanje, koje stvara visoki nivo kontrole, samokontrole i moralnih osobina, postalo je prepoznatljivo za učenike Kana. Judo se kao takav vrlo brzo proširio svijetom i danas je postao svjetski sport, koji je samo povijesno vezan za Japan. Širenjem juda po svijetu, svakako, ne treba zanemariti i njegov učinkoviti primjenjivi dio za samoobranu. U samom početku širenja juda, sve strukture koje imaju u svojoj primjeni tehnike borbe(vojska, policija), uvode elemente juda kao osnovu za obuku u oblasti borenja. Ne treba zaboraviti da su, u pionirskim počecima bavljenja judom, najčešće korištene demonstracije, koje su uključivale prikaz samoobrane, a nerijetko i dokazivanje učinkovitosti u pravim izazovima(Yoshiaki Yamashita, Hajime Isogai, Yukio Tani, Mitsuyo Maeda, Masahiko Kimura, itd.). Judo je tako već od samog početka uhvatio korijen kao vještina vrlo učinkovita za samoobranu.
Službeno najstariji klub u Europi je Budokwai u Londonu(1918). No, organizirano vježbanje juda odvijalo se puno prije. Gotovo svaka europska zemlja ima“svoju priču“ o povijesti juda u njoj.
Kano (drugi s lijeva) razgovara sa E. Rawlings, UK Ambasadorom, Baron Okura Kishiro i Alexander Nagai u Berlinu, 1936. Njih troje su osnovali judo-jujutsu club u Trinity College, Cambridge University, 1906. Nagai je poznat kao osoba koja je pomagala židovima u bježanju od nacista u 2.Svjetskom ratu
U Europi se judo pojavljuje kroz Ju-jutsu, vještinu samoobrane. Već početkom stoljeća postoje brojni zapisi prvih demonstracija i škola Ju-jutsu. Prvi zapisani učitelj bio je u Engleskoj Takashima Shidachi (Yoshin-Ryu-ju-jutsu, inače jedna od škola koju je učio i Jigoro Kano) u travnju 1892 dok je radio kao tajnik u „London Branch Bank of Japan“. Već 1905. Na Trinity colegu u Cambridgu, pokrenuta sekcija juda. Uz to redovito su se u londonu održavale razne demonstracije u Oxford Music Hallu, a uz demonstracije održavali su se i mečevi gdje su se borili borci različitih stilova. Svakako treba istaći Yukio Tania, koji je bio vrlo sitnog rasta i male kilaže, ali je zbog svojih pobjeda protiv puno većih i snažnijih boksača i hrvača, dobio nadimak“Džepni hercules“. Inače Yukio Tanija je u Englesku doveo Barton-Wright, koji je radio i trenirao u Japanu, a u Engleskoj pokrenuo i svoju školu“Bartistu“, kombinaciju Ju-jutsu, zapadnjačkog boxa i hrvanja. Također je Prvi zvanični judo klub osnovan je 1918. Godine u Londonu, pod nazivom Budokwai, na čelu sa majstorom Gonji Koizumijem. Koizumi i Tani bili su majstori ju-jutsu, Yoshin-ryu-ju-jutsu škole. Zanimljivo je da je Jigoro Kano nakon jednog od posjeta Engleskoj (prvi puta je bio 1905. na Cambridgu), delegirao upravo Koizumija za širenje juda u Engleskoj. To ne treba čuditi jer je i u Japanu veliki broj majstora Yoshin-ryu-ju-jutsu kasnije imalo viskoki rang u Kodokan judu. No svakako treba napomenuti da je u to vrijeme i od samih Engleza postojao interes i organiziranje vježbanja. U Francuskoj je također postojao veliki interes za ju-jutsu, te se pojavljuju brojni tečajevi i škole koje nude učenje japanske samoobrane. Otac Francuskog juda smatra se Minosuke Kawaishi, koji je uspostavio jedan vrlo snažan sistem i uključio puno poznatih u vježbanje, a judo je ubrzo postao i aristokratska vještina. Jedan od njegovih prijetelja, Moshe Feldenkrais, također je radio na razvoju juda i u uključio neke od najvećih znanstvenika toga doba.
U Njemačkoj je broj škola ju-jutsu bio velik, zanimljivo je da je Jigoro Kano prilikom posjeta Njemačkoj 1938. Godine, bio iznenađen sa velikim brojem literature o ju-jutsu, kao i klubova koji su u to vrijeme aktivno radili.
U ostalim dijelovima Europe ju-jutsu i judo se javljao ponajviše u strukturama koje su imale njegovu praktičnu primjenu( Vojska, policija, redarstvo). Ne treba zaboraviti da je Jigoro Kano sam širio razvoj juda putujući po svijetu kao ministar sporta i član MIO.
Putovanja Jigora Kana po svijetu:
1889. Pariz, Brisel, Amsterdam, Berlin
1912. OI Štokholm, Pariz, London, Beč
1920. OI Antwerpen, Pariz, London
1928. OI Amsterdam, Berlin, Pariz, Rim, Kina
1932. OI Los Angeles, Vancuver, Hawai
1933. Moskva, Stutgard, Berlin, Pariz, Madrid
1934. Moskva, Varšava, Beč, Pariz, London, Nepal, Singapur, Hong Hong, Shangai
1936. OI Berlin, Seattle, vancuver, New york, Bukurešt, Pariz, London
1938. Singapur, Vancuver, Kairo
Iz gore navedenog, vidljivo je da je puno puta posjećivao Europu, sve to zasigurno je utjecalo na razvoj juda u Europi, a tako i kod nas.
Jigoro Kano na jednom od svojih brojnih putovanja po Svijetu
